Slijediti Muhammeda alejhisselam znaci usreciti se.Ja zapocinjem pisanje ove knjige - Vjecna Sreca (Se’adet-i Ebedijje) - sa Allahovim dzelle-šanuhu imenom. Allah dzelle-šanuhu na ovom svijetu zali sve ljude i stvara im i šalje korisne stvari.On ce na onom svijetu ukazati naklonost kome hoce, i oprostiti kome hoce od onih pravih vjernika (mu’mina) koji koji su zasluzili da odu u dzehennem i istaviti ih u dzennet. On je sam i jedini onaj koji svakog momenta odrzava svako bice u zivotu (postojanju) i koji nas sve štiti od straha i uzasa. Ja se predajem casnom (šerefli) imenu jednog takvog bica, kao što je Allah, i pocinjem s pisanjem ove knjige.
PRVI DIO 1 - Da nam se Dzenab-i Hak (Allah dzelle-šanuhu) smiluje i da nas pocasti da sa uspjehom slijedimo Muhammeda Mustafu sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem, duhovnog gospodara i ovog i onog svijeta i u svakom pogledu najodabranijeg covjeka od svih drugih ljudi. Jer, Allah dzelle-šanuhu puno voli one koji slušaju i slijede Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem. Slijediti njega samo malo (zerru, trunku) je korisnije od svih i ovosvijetskih dobara i onosvjetskih blagodati. Prava visina i uzvišenost je slijediti njegov sunnet senijje (sunnet-i senijje). Cast i korist covjecanstva je u slijedenju njegove vjere. [Rijec sunnet ima tri znacenja. Ona u ovom kontekstu, znaci propisi islama, tj. ahkam-i islamijje, tj. šerijat.] [Slijediti njega ili adaptirati mu se znaci slijediti put koji nam je on pokazao. Njegov put je put koji nam Kur’ani kerim pokazuje. Ovaj put se zove islam ili din-i islam. Da bi ga slijedili mi prvo moramo vjerovati (imati iman); zatim moramo dobro nauciti islam; zatim moramo izvršavati Allahova dzelle-šanuhu naredenja (farzove), i kloniti se Allahovih dzelle-šanuhu zabrana (harama); zatim izvršavati njegov sunnet i cuvati se onoga što je on zabranio (mekruha). Nakon ovoga bi ga takode trebalo slijediti u onome što je dozvoljeno (mubah).] Svako mora imati iman (vjerovanje); iman je svakome potreban. Oni koji imaju iman trebaju izvršavati farzove i cuvati se od harama. Svaki pravovjernik (mu’min) mora da izvršava farz i da se cuva od harama, tj. da bude musliman. Svaki pravi vjernik (mu’min) voli našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellemu alejhi ve sellem više od svog zivota i imovine. Znak (alamet) ove ljubavi je izvršavanje njegovog sunneta i suzdrzavanje od mekruha. Kada se ovi u potpunosti ispunjavaju i slijede, onda, sve što mu se musliman više prilagodi u onome što je dozvoljeno (mubah), on ce se sve više usavršiti i postati sve zreliji musliman. Drugim rijecima, on ce se sve više pribliziti Allahu dzelle-šanuhu i bice Mu drazi. Iskreno srcem voljeti, to jest vjerovati, sve što je Resulullah sallalah rekao se zove iman. Oni koji tako vjeruju se zovu mu’mini. Ne vjerovati cak i jedan dio od onoga što je on rekao, i sumnjati je li to dobro i tacno, se zove kufr. Oni koji ovako nevjeruju se zovu kafiri [Allahovi dzelle-šanuhu neprijatelji]. Ono što Allah dzelle-šanuhu jasno i glasno nareduje u Kur’ani kerimu se zovu farz (fard). Ono što On jasno i glasno zabranjuje i kaze “nemoj to raditi” se zovu haram. Ono što Allah dzelle-šanuhu nije jasno i glasno naredio, a što je naš Poslanik pohvalio, ili je licno redovno radio, ili nije zabranio, iako je vidio da se radi, se zove sunnet. Ne voljeti sunnet je nevjerstvo (kufr). Nije grijeh ne raditi sunnet a voljeti ga. Ono što Poslanik sallallahu alejhi ve sellemu ne voli, i što iskorjenjuje sevabe ibadeta, se zove mekruh. Ono nije ni naredeno ni zabranjeno se zove mubah. Ova sva narednja i zabrane se zovu propisi islama ili šerijat ili ahkam-i ilahijje ili ef’al-i mukellefin ili ahkam-i islamijje. Ef’al-i mukellefina ima osam. Farz, vadzib, sunnet, mustehab, mubah, haram, mekruh i mufsid. One stvari koje nisu zabranjene, ili, iako su zabranjene njihova zabrana je ukinuta jednim od razloga koje islam prihvata kao uzur, (ispriku, opravdavajucu okolnost), prepreku (smetnju), ili potrebu, se zovu halal. Svi mubasi su halal. Na primjer, halal je slagati sa ciljem da se dva muslimana pomire. Sve što je halal ne mora da znaci da je mubah. Na primjer, iako je halal ici u kupovinu, krenuti u kupovinu dok uci ezan je mekruh, a ne mubah. Nauciti i znati nacela imana, farzove, i harame, je farz. Trideset tri farza su dobro poznata[1]. Cetiri od njih su osnova; obavljati namaz, postiti, davati zekat, i obaviti hadz. Ova cetiri farza zajedno sa imanskim farzovima su osnova Islama (islamski šartovi). Ko ima iman i cini ibadet, to jest izvršava ova cetiri farza, se zove muslim ili musliman[2]. Onaj koji ih sve izvršava i cuva se od harama je potpun musliman. Ako je jedno od ovih manjkavo, ili ne postoji, takode je i njegovo muslimanstvo manjkavo. Onaj ko ne izvršava nijedan od njih moze biti mu’min (pravovjernik) ali on nije potpun musliman. Iako ovakvo vjerovanje (iman) štiti covjeka na ovom svijetu, sa ovakim vjerovanjem je jako teško preseliti na onaj svijet s imanom. Iman je kao svijeca. Propisi islama (ahkam-i islamijje) su kao fenjer oko svijece. Svijeca, i fenjer koji je štiti, predstavljaju islam ili din-i islam. Svijeca ce se brzo ugasiti bez fenjera. Nema islama bez imana. Dakle, gdje nema islama nema ni imana. Vjera (din) je put koji je Allah dzelle-šanuhu propisao za ljude sa ciljem da dobiju vjecnu srecu. Beskorisni putevi koje ljudi izmišljaju pod imenom vjere se ne zovu vjera. Oni se zovu nevjerstvo, bezvjerstvo i kafirluk. Allahu dzelle-šanuhu je od hazreti Ademovog alejhisselam vremena slao ljudima svakih hiljadu godina preko Poslanika vjeru. Ovi Poslanici ili Pejgamberi se zovu Resuli. S druge strane, Allah dzelle-šanuhu je u svakom stoljecu dao najcišcoj osobi da bude Poslanik. On je kroz njega je ucvrstio Svoju vjeru. Ovi Poslanici, koji su poslati u svakom stoljecu, i koji su sljedili Resule, se zovu Nebi. Svi Poslanici su poducavali svaki narod (kom su došli) isto vjerovanje; to jest, oni svi su trazili od svojih sljedbenika da vjeruju iste stvari. Ali, pošto su njihove vjere, tj. stvari koje se trebaju srcem i tijelom izvršavati i od kojih se trebaju suzdrzavati, i njihova muslimanstva su bila drukcija. Onaj ko ima iman i slijedi propise islama je musliman. Oni koji hoce da prilagode propise islama svome cejfu i zeljama svog nefsa su kafiri. Oni ne razumiju da je Allah dzelle-šanuhu poslao vjere sa ciljem da ubije i razbije zelje nefsa i cejfa i sprijeci njihovu suvišnu pretjeranost. Svaka nova vjera je ukinula, promjenila, njoj prethodnu vjeru. Zadnja vjera, koja je ukinula i koja u sebi sadrzi sve prethodne vjere, i koja se nece nikad do Sudnjega dana promijeniti, je vjera Muhammeda alejhisselam. Danas, jedina vjera koju Allah dzelle-šanuhu voli, koja Mu se svida, koji se bazira na tim propisima, je islam. Allah dzelle-šanuhu ce onim, koji izvršavaju farzove koje ova vjera nareduje, i onim koji se cuvaju njenih zabrana (harama), dati na ahiretu blagodati i dobrocinstva. To jest, oni ce na onom svijetu zaraditi nagradu (sevab). One koji ne izvršavaju naredenja i koji se ne cuvaju od harama na onom svijetu ceka biti bolna kazna i patnja. To jest, take osobe su postali grešnici. Farzovi nece biti primljeni (kabul) od onih koji nemaju iman. To znaci, oni nece dobiti za svoje farzove nagradu. Sunneti mu’mina koji ne obavljaju farzove nece biti primljeni. To znaci, oni za njih nece dobiti nagradu (sevab). Oni se nisu ispravno prilagodili našem Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Ako neko ko izvršava sve farzove propusti samo jedan farz bez uzura (šerijatski opravdanog razloga) on nece, sve dok ne nadoknadi propušteni farz, dobiti nagradu (sevab) ni za jedan svoj sunnet i nafilu ibadet. U knjizi Miftah-un nedzat je citiran hadisi šerif koji to jasno kaze, “Ja Ali! Kada su ljudi zauzeti sa fedailom (nenuznim ibadetom, nafilama) nastoj da upotpuniš farzove”. Takode, i hadisi šerif, koji se nalazi na kraju treceg dijela knjige Durret-ul fahire, koju je napisao imam-i Gazali kaze, “Allah dzelle-šanuhu nece primiti (ukabuliti) nafile namaze od osobe koja duguje namaze na kaza i nosi haram odjecu.” Izdavacka kuca Hakikat Kitabevi iz Istanbula je vec izdala knjigu Miftah-un-nedzat. Neko ko uradi mubah sa dobrim nijjetom i lijepim mislima ce zaraditi nagradu na onom svijetu (sevab). Kada se mubah uradi sa lošom namjerom, ili, ako cinjenje mubaha sprijeci izvršavanje farza, ili, ako taj mubah prouzrokuje zakašnjenje farza, on (taj mubah), ce biti grijeh (dzunah). Ako se, dok se izvršava farz i sunnet, upetljaju zle misli, dug ce se otplatiti i kazna ce se zaobici ali se za njih nece dobiti nagrada. Takoder, moze biti i grijeh. Farz i sunnet onih koji cine haram je sahih (ispravan, tacan). To znaci oni su se oduzili ali za njih nece dobiti nagradu. U knjizi Hadika, pri objašnjenju hadisi šerifa, "Ibadet bid’at sahibija (posjednika bidata, onih koji slijede inovacije koje su kasnije uvedene u vjeru) nece biti primljen (kabul, uslišan), se kaze da, “Ibadet onih muslimana koji se ne cuvaju od grijeha se ne prima iako je ispravno obavljen (nije kabul iako je sahih).” Haram nece postati mubah iako se ucini sa lijepim nijetom. Drugim rijecima, haram nece nikada biti nagraden, a onaj ko ga radi bez uzura (šerijatski opravdanog razloga) je sigurno grešnik. Ako se neko suzdrzi od harama, i sa lijepim nijetom ga prestane raditi, plašeci se Allaha dzelle-šanuhu, on ce dobiti nagradu na onom svijetu (sevab). Ako se prestane sa haramom iz bilo kog drugog razloga, nece se biti nagradeno nego ce se samo biti spašeno od grijeha. Oni koji rade haram, ne mogu reci, “Moje srce je cisto.” Ovake rijeci nemaju nikakve koristi. Ovako se samo govori da se prevari muslimane. U trideset devetom pismu prvoga toma knjige Mektubat [hazreti imam-i Rabbani] piše da je znak cistoce srca u izvršavanju islamskih propisa (ahkam-i islamijje), to jeste izvršavanju njegovih naredenja i cuvanju od njegovih zabrana. U knjizi Hadika i u knjizi Šir’at-ul-islam, na 246. stranici kod objašnjenja takve piše, “Radenje harama sa dobrom namjerom (nijjetom) ne poništava cinjenicu da je to (ta radnja) haram. Lijep nijjet ne mjenja ni haram ni mekruh (u dozvoljeno djelo). Ni jedan od njih se ne mjenja u ta’at (djelo koje Allah dzelle-šanuhu voli).” Na sedamdeset trecoj stranici knjige Mir’at-ul-mekasid i u Ibni Abidinu, u djelu o nijjetu za abdest, i na pedeset cetvrtoj stranici prijevoda knjige Milel-Nihal piše da postoje tri vrste djela (amela). Ne izvršavati ono što je Allah dzelle-šanuhu naredio da se radi, ili raditi ono što je On zabranio, je prva vrsta djela. Ta djela (ili amelat) se nazivaju ma’sijjet (odnosno, grijesi, dzunasi). Druga vrsta djela, koja se zovu ta’at, su one radnje koje Allah dzelle-šanuhu voli. Ona se još nazivaju i hasene. Allah dzelle-šanuhu je obecao dati muslimanima koji rade ta’ate edzr, to jest, nagradu na onom svijetu (ili sevab, sevap). Treca grupa djela (ili amela), za koja nije receno ni da su grijeh (dzunah) ni da su djela koja Allah dzelle-šanuhu voli (ta’at), se nazivaju mubah. Njihovo postajanje grijehom ili ta’atom je ovisno o nijjetu osobe koja ih radi. Grijeh je i dalje grijeh bez obzira što je ucinjen sa lijepim nijjetom. Hadisi šerif koji glasi, “Djela su ovisna o nijjetu hoce li biti dobra ili loša”, nam kaze da ce djela - koja su ta’at i mubah - biti nagradena u skladu sa namjerom. Onaj ko uvrijedi nekog da bi zadovoljio nekog drugog, ili dadne sadaku od tude imovine, ili sagradi dzemiju ili mekteb haram novcem, on nece biti nagraden na onom svijetu (dobiti sevab). Ocekivati nagradu za ovakve poslove je neukost (dzahiluk). Zulm (ugnjetavanje, tlacenje) i grijesi su i dalje grijesi bez obzira što su uradeni sa lijepom namjerom. Takve poslove je sevab ne raditi. Ako ih neko uradi znajuci da su to grijesi oni postaju veliki grijeh. Ako ih neko uradi neznajuci da su grijeh, takode ce biti grijeh i ne znati i ne nauciti stvari koje su poznate vecini muslimana. To ne samo da nije ni u dar-ul harbu[3] uzur (opravdavajuca okolnost po islamu) vec je i grijeh ne znati svakodnevne islamske propise. Za ta’at (Allahu dzelle-šanuhu drago djelo) koji se uradio bez nijjeta ili sa nijjetom u Allahovo dzelle-šanuhu ime se dobija nagrada na onom svijetu (sevab). Kada neko uradi ta’at (djelo koje Allah dzelle-šanuhu voli), on ce biti primljen, bez obzira znalo se ili ne znalo da se on cini u Allahovo dzelle-šanuhu ime. Ako neko uradi ta’at svjesno u Allahovo dzelle-šanuhu ime to se onda zove kurbet. Dok se radi nešto što je kurbet nije uslov (šart) da se mora ti da bi se dobio sevab. Ta’at u kom se mora zanijjetiti da bi se dobio sevab, da se cini radi Allahovog dzelle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka), se zove ibadet (cinjenje ibadeta). Abdest koji se uzme bez nijjeta nije ibadet vec kurbet. Medutim, ocistili smo se i mozemo klanjati. Razumije se da je svaki ibadet kurbet i ta’at. Uciti Kur’ani kerim, pokloniti vakfu imovinu, osloboditi roba, dati sadaku, uzeti abdest u hanefi mezhebu, i slicna djela, su ta’ati i kurbeti, jer, ne trebamo ciniti nijjet da bi dobili sevabe. Medutim, oni (gore navedena djela) nisu ibadet. Ali, ako zanijetimo neki posao, koji je ta’at i kurbet, da ga radimo radi Allaha onda ta radnja postaje ibadet. Medutim, ti poslovi nisu naredeni kao ibadet. Izucavati nauke kao što su fizika, hemija, biologija, i astronomija, koje pomazu ljudima da spoznaju Allaha dzelle-šanuhu nije kurbet vec ta’at. Jer, kafiri ne shvate Allahovo dzelle-šanuhu postojanje dok izucavaju ove nauke nego kada ih izuce. Uraditi ta’at sa lošom namjerom je grijeh. Lijepe misli povecavaju sevabe (onosvjetske nagrade) za ta’at (djelo koje Allah dzelle-šanuhu voli). Na primjer, sjediti u dzamiji je ta’at (tj. Allahu dzelle-šanuhu drago djelo koje ce donijeti sevab, nagradu na onom svijetu). Ako se ode u dzamiju sa namjerom da se posjeti Allahova dzelle-šanuhu kuca, ako se misli da je dzamija (mesdzid) Allahova dzelle-šanuhu kuca, to ce donijeti još i veci sevab. Ako se još i zanijjeti da se ceka u mesdzidu do sljedeceg namaza, ili da se bude u mesdzidu sa ciljem da se zaštite oci i uši od grijeha, ili da se bude u i’tikafu[4] i razmišlja o onom svijetu (ahiretu) ili zikri (misli na i spominje) Allah dzelle-šanuhu, ili da se svijetu poducava emr-i ma’ruf i nehj-i anilmunker (Allahova dzelle-šanuhu naredenja i zabrane), ili da se sluša propovijed (va’z), ili da se pred Allahom dzelle-šanuhu pokuša osjetiti posramljeno, za svaki ovaj posao ce se, ovisno o svakom nijjetu, dobiti drukciji sevabi (ahiretske nagrade). Svi ta’ati imaju drukcije namjere i nagrade. Ibni Abidin rahmetullahi alejh ovo objašnjava kada tumaci nacin na koji se šalje zastupnik (vekil) na hadzdz. Svaki mubah je ta’at kada se ucini sa dobrim nijjetom. On je grijeh kada se ucini sa lošim nijjetom. Ako se neko naparfemiše ili lijepo oblaci sa ciljem da dobije ovosvjetske koristi, da se pokazuje, da se hvališe, da bi ga se poštovalo, ili da ganja djevojke i zene, on ce biti grešan. On nece biti kaznjen (u azabu) zbog namjere da uziva u ovosvjetskim privilegijama ali ce (takvim postupkom) izazvati da mu se onosvjetske blagodati smanje. On ce biti u azabu za svoje druge nijjete. Ako se ova osoba namiriše zato što je to sunnet, i obuce lijepo iz poštovanja prema dzamiji i sa ciljem da ne uznemirava muslimane koji sjede do njega, ako nanijjeti da bude cist, zdrav, i zaštiti ponos i cast islama, takva ce osoba dobiti sevab za svoj svaki nijjet. Neki alimi su rekli da se ne bi smjelo zaboraviti uciniti nijjet ni za jedno mubah djelo, i cak da bi se trebalo zanijetiti prije nego što se nešto pojede i popije, prije nego što se zaspi, prije odlaska u nuznik. Treba se paziti na nijjet kada se zapocinje sa nekim mubah poslom. Ako je nijjet dobar taj se posao treba uraditi. Ako nijjet nije samo radi Allaha dzelle-šanuhu on se ne treba raditi. Hadisi šerif kaze, “Allah dzelle-šanuhu ne gleda na vaš izgled i šta imate; On gleda u vaša srca i vaša djela.” To znaci, Allah dzelle-šanuhu ne daje nikom nagradu i cast zbog njegovih cistih haljina, dobrih djela, imetka, ili polozaja. Allah dzelle-šanuhu mu daje nagradu ili kaznu (sevab ili azab) zbog njegovih misli, zbog nijjeta iza njegovih djela. Prema tome, ono što je prvi farz svakom mu’minu (pravovjerniku) je da nauci (ispravno) vjerovanje (iman), zapovijedi (farzove) i zabrane (harame). Sve dok se ovo ne nauci nema muslimanluka (islama). Iman se ne moze odrzati. Dug prema Allahu dzelle-šanuhu i Njegovim robovima se ne moze isplatiti. Sve dok se osnovni principi islama ne nauce namjera i primjerno moralno vladanje (ahlak) se ne mogu ispraviti i ocistiti. Sve dok se ne zanijjeti ispravno nijedan farz nece biti primljen. Hadisi šerif u knjizi Durr-ul-muhtar kaze, “Jedan sat uciti ili poducavati znanje (ilm) donosi više sevaba cinjenja ibadeta do zore (sabaha).” Autor knjige Hadarat-ul-kuds piše na devedeset devetoj stranici, “Hazreti Imam-i Rabbani me je poducavao Buhariju, Miškata, Hidaju i Šerh-i-mevakif. On je hrabrio omladinu da stice znanje. On je govorio ‘Prvo znanje pa onda tesavvuf (sufizam)’. Kada je primjetio da sam ja manje sklon ucenju znanja a više uzivanju u tarikatu (sufizmu), on mi se je sazalio i ovako me je nasavjetovao, ‘Citaj knjige! Stici znanje! Neuk sufija je igracka u šejtanovim rukama, [to jest, on ce se srozati u nepoštovanje (omalovazavanje)].’” Iskreno izvršavanje farzova i sunneta, i cuvanje od harama i mekruha, to jest izvršavanje propisa islama sa ciljem da bi se zaradilo Allahovo dzelle-šanuhu zadovoljstvo, i dobila nagrada na onom svijetu (sevab) se zove ciniti ibadet. Bez nijjeta nema ibadeta. Drugim rijecima, da bi se slijedilo Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, prvo se treba imati iman pa onda nauciti i izvršavati propise islama. “Imati iman” znaci poceti ga slijediti i proci kroz kapiju srece. Allah dzelle-šanuhu je poslao njega da pozove sve ljude svijeta u srecu (se’adet). Allah dzelle-šanuhu kaze u znacenju dvadeset osmog ajeta u suretu Sebe’, “O Moj dragi Poslanice sallallahu alejhi ve sellem! Ja sam te poslao svim ljudima na svijetu da ih obraduješ radosnim vijestima vjecne srece i da im pokazeš taj put srece.”] Na primjer, onom ko ga slijedi je vrednije (tj. donosi mu više sevaba) odspavati neko vrijeme prije podne nego provesti mnoge noci u ibadetu ne slijedeci ga. Jer, kajlule (otspavati malo pred podne) je bio njegov casni obicaj (adet-i šerif). Na primjer, ne postiti na dan bajrama, vec jesti i piti, zato što to njegova vjera tako nareduje, je bolje i cjenjenije od dugogodišnjeg posta koji njegova vjera ne nareduje. Dati malu kolicinu siromahu koju njegova vjera nareduje i koja se zove zekat je bolje i korisnije nego dati po svojoj zelji, kao planina, veliku gomilu zlata. Emir-ul-mu’minin Omer radijallahu anh je jednog jutra pogledao po dzematu pa je, kada nije vidio jednog dzematliju, upitao za njega, gdje je. Ashabi su mu rekli da on klanja po cijelu noc, do zore, i da je mozda zaspao. Emir-ul-mu’minin je na to rekao, “Bilo bi mu bolje da je cijele noci spavao a da je sa dzematom klanjao sabah namaz.” Oni koji su skrenuli sa puta islama se podvrgavaju mukama i patnjama (mudzahedi) da istupe i ubiju svoje nefsove. Ali to, što oni rade, je beskorisno i bez ikakve vrijednosti zato što to nije u skladu sa tom (njegovom) vjerom. Koristi za ova svoja nastojanja, ako ih uopšte i ima, se sastoje od par ovosvjetskih dobitaka. Oni su kao, na primjer, smetljari koji najmanje zaraduju a najteze rade i umorniji su od svakog. Oni koji slijede propise islama su kao draguljari koji rade sa dijamantima i dragim kamenjem. Oni malo rade a imaju ogromne zarade. Oni nekad za sat posla zarade za stotinu hiljada godina. Razlog za to je to što Hak teala (Allah dzelle-šanuhu) voli i prima i svida Mu se djelo koje je u skladu sa propisima islama. [U Kur’ani kerimu na puno mjesta se kaze da je tako. Znacenje trideset prvog ajeta sure Al-i Imran kaze, "O Moj najdrazi Poslanice sallallahu alejhi ve sellem! Reci im, ‘Ako volite Allaha dzelle-šanuhu i ako hocete da takode i vas Allah dzelle-šanuhu voli mene slijedite! Allah dzelle-šanuhu voli one koji mene slijede.’”] Hak teala (Allah dzelle-šanuhu) ne voli i ne odobrava ništa što nije u skladu sa islamom. Moze li se dobiti sevab (nagrada na onom svijetu) za nešto što On niti voli niti odobrava? To ce biti samo uzrok za kaznu.
[1] Ukratko, trideset tri osnovna farza su: Šest imanskih farzova: 1) AMENTU BILLAHI - Vjerovati u Allaha dzelle-šanuhu, 2) VE MELAIKETIHI - Vjerovati u Njegove meleke, 3) VE KUTUBIHI - Vjerovati u Njegove knjige, kitabe, 4) VE RUSULIHI - Vjerovati u Njegove Poslanika-alejhimussalevatu vetteslimat, 5) VEL-JEVMIL-AHIR - Vjerovati u Sudnji dan, 6) VE BIL-KADERI HAJRIHI VE ŠERRIHI MINELLAHI TEALA - Vjerovati da sve što se dogada biva s Allahovom dzelle-šanuhu voljom i odredenjem. Pet islamskih farzova: 1) Izgovoriti Kelimei-šehadet, 2) Klanjati namaz (salat), 3) Dati od imovine zekat, 4) Postiti svaki dan u mjesecu Ramazanu, 5) Za sposobnu osobu, jednom u zivotu, obaviti hadzdz. Dvanaest farzova u namazu (koji se sastoje od sedam šartova i pet rukunova): Sedam uvjeta ili šartova, za ispravnost namaza su: (1) Da budemo cisti od nedzaseti hukmijje-to jest, da imamo gusul i abdest, drugim rijecima da smo cisti, 2) Da smo cisti od nedzaseti hakikijje-to jest, da nam je cista odjeca i mjesto gdje klanjamo, 3) Da nam je pokriven avret-to jest, da smo propisno pokriveni, 4) Da smo okrenuti prema Kibli, 5) Da je nastupilo vrijeme namaza, 6) Da (srcem) namjerimo ili zanijjetimo da hocemo da klanjamo namaz, 7) Da izgovorimo Tekbir tahrim-to jest, da kazemo Allahu ekber. Pet rukunova ili farzova-to jest, sastavnih djelova namaza su: (1) Kijam - Stajanje u namazu, 2) Kiraet - ucenje Kur’an-i kerima u namazu, 3) Uciniti ruku (pokloniti se u namazu), 4) uciniti sedzdu (pasti nicice na tlo), 5) Izvršiti poslednje sjedenje ili Kade-i ahir. Cetiri abdeska farza su: 1) Oprati lice, 2) Najmanje cetvrtinu glave mesh uciniti - to jest, potrti glavu mokrim rukama, 3) Oprati ruke do iza lakata, 4) Oprati noge do iza clanaka. Tri gusulska farza su: 1) Izaprati usta 2) Izaprati nos 3) Oprati cijelo tijelo. Tri tejemmumska farza su: 1) Nijjet uciniti, 2) Potrti dlanove po cistom kamenu ili zemlji i njima mesh po licu uciniti-to jest, potrti dlanove po licu (kao da se umivamo), 3) Potrti dlanove po cistom kamenu ili zemlji i njima uciniti mesh prvo po desnoj pa onda po lijevoj ruci.
[2] Ucenja koja se moraju vjerovati da bi covjek bio musliman nisu samo šest osnovnih nacela vjerovanja (imanskih šartova). Da bi neko bio musliman on mora da vjeruje da se moraju izvršavati dobro poznati farzovi i da vjeruje da se mora cuvati od harama. Onaj ko ne vjeruje da mu je prva i glavna duznost izvršavati farzove, i suzdrzavati se od harama, gubi svoj iman i postaje murted (ili otpadnik iz islama). Osoba koja to vjeruje ali ne radi jedan ili više farzova, ili radi jedan ili više harama, je i dalje musliman. Ali, takav covjek je kriv i grešan musliman. Takav musliman se zove fasik. Izvršavati farzove i suzdrzavati (cuvati) se od harama se zove “cinjenje ibadeta”. Musliman koji nastoji da cini ibadet i koji se, cim ucini grešku, pokaje i trazi oprost (tj. dode na tevbe i istigfar) se zove salih. Uzeto iz knjige Stazom Sunneta-Publikacija Ihlas Vakufa, Istanbul, Turska.[3]Dar-ul-harb je neislamska drzava. [4] Muslimanski vjerski obicaj da se posljednjih deset dana mjeseca Ramazani šerifa nastani (“zatvori”) u dzamiju.
KOMPLETAN ILMIHAL - VJECNA SRECA
Sa Bismilom zapocinjemo sa pisanjem ove knjige! Ime - Allah - je najbolje sklonište. Njegove blagodati se ne mogu izmjeriti i proracunati. On je Gospodar, Svemoguci Dobrocinitelj Milostivi!
|
GÜNÜN MENKIBESİ
|
Ebu Turab-ı Nahşebi anlatır:
|
GÜNÜN MEKTUBU
|
Bu mektûb, yine yüksek mürşidine yazılmışdır. Yükselmedeki ve inişdeki hâllerden birkaçı bildirilmekdedir:
|
|