Pokušati razumom istrazivati ono sa cim smo upoznati putem nakla, to jest, sa cime su nas upoznali Pejgamberi alejhimusselam bi bilo kao kada bi tjerali natovarena zaprezna kola, koja se jedva micu po ravnici, uzbrdo. Bicevanje konja uzbrdo ce samo proizvesti da on padne ili crkne od umora. Ili, da bi se vratio na ravnicu, da krene desno ili lijevo i prevrne kola i upropasti tovar. Razum ce dakle, ako ga prisilimo da riješi stvarnost ahireta koju ne moze savladati i koju ne razumije ili poluditi ili, pokušati da je poveze sa ovosvjetskim stvarima, na koje je naucio, zalutati, buti prevaren, i zavesti i druge. Razum je mjerilo, instrument, kojim se mjere stvari koje se mogu spoznati ili culima osjetiti ili nešto što se odnosi na njih. Razum ih moze medusobno uporediti i razlikovati dobre od loših. Pošto on ne moze prepoznati stvari koje nemaju odnosa sa takvim stvarima one ce ga preneraziti. Dakle, postoji jedan, i samo jedan nacin. Vjerovati sve ono što su nam Poslanici rekli i (o tome) ne konsultovati razum. Vidimo da nam razum ukazuje da je potrebno slijediti Poslanike alejhimussalatu vesselam, i da je to put koji je u skladu s razumom. Konsultovanje se s razumom o izrekama Poslanika, koje su toliko iznad i van domašaja razuma, je nešto potpuno suprotno razumu. To je kao nesmotreno hodanje u crnoj noci po nepoznatim mjestima ili kao plovidba neiskusnog kapetana, bez kompasa, u tamnoj noci na otvorenom moru; oni mogu svakoga momenta pasti u ambis ili vrtlog. U stvari, filozofi i materijalisti, koji su pokušali da objasne ove cinjenice putem svoje mašte zalutali u vecini stvari, koje su bile izvan njihove logike. Oni su, u stvari, iznošenjem mnogih cinjenice na vidjelo samo sprijecili ljude da ne dobiju vjecnu srecu. Oni, koji su medu njima bili razumni, su uvijek bili u stanju da shvate i prenesu ovu jadnu i bijednu situaciju. Ima puno primjera. Clanak koji je napisao profesor F. Arnold, cuveni njemacki hemicar, u knjizi Tedzribi kimya (Eksperimentalna hemija), koja je izdata u Istanbulu na turskom jeziku, kaze, “Razlog zašto je napredak u znanju i nauci skoro hiljadu i pet stotina godina bio u zastoju je zbog greške u aristotelizmu.[1]”
 

U vjeri islamu ima puno stvari koje razum nije u stanju da shvati ali nema ništa što je suprotno razumu. Kada bi znanje o ahiretu, i ono što Allah dzellešanuhu voli i ne voli, i oblici Njegovog ibadeta, bili u okviru razumove sposobnosti da ih shvati, i kada bi se mogli dokuciti razumom, ne bi bilo potrebe za slanjem na hiljade Poslanika. Ljudi bi bili u stanju da vide, i pronadu srecu i na dunjaluku i na ahiretu, pa je, prema tome, Allah dzellešanuhu haša (Ne! Nipošto! Nikada!) uzalud poslao Pejgambere. Pošto razum nije u stanju da pronade i riješi znanje koje se odnosi na ahiret, Allah dzellešanuhu je poslao Poslanika u svakom vijeku u svaki dio svijeta, i na kraju, Muhammeda alejhisselam, kao Poslanika za cijeli svijet do kijameta. Svi Poslanici su, umjesto da se miješaju u ovosvjetske poslove koji se mogu pronaci razumom, samo zapovijedali i pospješivali njihove ljude da rade sa ciljem da ih nadu i da se njima okoriste i objasnili kako ovosvjetski poslovi vode ljude vjecnoj sreci ili propasti. Oni su takode i jasno objasnili šta Allah dzellešanuhu voli a šta ne voli. Prema tome, kako ce ikada misli koje izrazi jedan dzahil iskrivljenog razuma, koji nema pojma o današnjim tehnološkim podacima i iskustvima koja pokazuju Allahovu dzellešanuhu bezgranicnu svemoc, koji ne samo da nije procitao knjige koje su napisali velikani islama vec, kako saznajemo iz njegovih rijeci, cak nije nikada ni cuo za njihova imena, kafir koji se predstavlja kao filozof sa titulom profesora i pod paravanom novinara, biti iznad rijeci Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem? Kako bi ikada rijeci jednog dzahila mogle oštetiti zapovijedi i rijeci našega Poslanika, koje u sebe ukljucuju znanje, zdravlje, nauku, ahlak, hak, pravdu i sve vrste srece o kojima smo pisali u našim knjigama, koje poštuju, i kojima se dive iskusni i pametni naucnici koji su se pojavili u svim dijelovima svijeta u zadnjih hiljadu i cetiri stotine godina, i u kojima nije niko nikada mogao naci nikakvu ni grešku ni manu? Moze li biti gore tuge i jada od ove? Savršena pamet je ona pamet koja ne griješi i ne pravi greške. Moze li dzahil koji se razbacuje s mislima tvrditi da nikada ne griješi, ne samo u stvarima koje razum ne moze shvatiti, vec mozda ni u svom svakodnevnom zivotu? Ko bi ikada povjerovao jednu takvu tvrdnju? Ko bi smatrao takvu osobu zastupnikom kojeg nacija(e) moraju da gledaju kao najinteligentniju od svih drugih? I ne samo jedna osoba. Kada bi se današnji najinteligentniji hrišcani sastali, i izabrali najpametnije medu njima, i kada bi ovi ljudi donijeli zakone upotrebljavajuci svoje mozgove i znanje, oni bi za kratko vrijeme postali nezadovoljni. Oni bi promijenili zakone koje su donijeli. Na ovoj zemlji postoji samo jedna stvar koja se nikada ne moze promijeniti i pokvariti a to je Allahov dzellešanuhu Kur’ani kerim i Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem hadisi šerif, to jest, njegove mubarek rijeci.
 

Naucnik koji potpuno razumije propise islama (ahkam-i islamijje) i koji zna kratku istoriju naucnih disciplina, koje cine osnovu današnje civilizacije, ce jasno vidjeti da tokom vremena nijedno tehnicko dostignuce i nijedna naucna cinjenica nije nikada bila protiv islama vec uvijek u skladu sa njim. Kako ce oni ikad biti protiv islama kada nam islam nareduje da posmatramo prirodu, da izucavamo materiju i energiju i da se u svemu uzdamo u razum? Allah dzellešanuhu na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu kaze, “Ucite posmatrajuci zivote vaših prethodnika, put koji su izabrali i šta im se desilo. Izucavajte zemlju, nebo, zivo i nezivo i same sebe! Izucavajte unutrašnjost i bit onoga što vidite. Pronadite, gledajte i shvatite Moju moc (kuvvet), Moju svemoc (kudret), Moju velicinu i Moju vlast koju Ja imam nad njima!”

Prvi od šest temelja imana je vjerovati u postojanje Allaha dzellešanuhu. Pametna osoba sa naucnim znanjem ovo moze lako razmišljanjem shvatiti. Drugi šarti imana i svi drugi ibadeti se uce nakon ovoga. Allah dzellešanuhu na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu ruzi i ponizava kafire zbog njihovog nekorišcenja razuma i neizucavanja zemlje, neba i samih sebe i njihovog nevjerovanja. U knjizi Ma’rifetname piše, “Veliki alim islama Sejjid Šerif Dzurdzani je rekao da nauka astronomija pomaze pametnoj i razumnoj osobi da shvati postojanje Allaha dzellešanuhu. Imam Gazali je rekao da onaj ko ne zna astronomiju i anatomiju ne moze shvatiti Allahovo dzellešanuhu postojanje i svemoc.”
 

Tacno je da su Isaovi alejhisselam neprijatelji lukavo za kratko vrijeme promijenili njegovu istinitu vjeru. Jedan jevrej, koji se zvao Pavle, je rekao da on vjeruje u Isa alejhisselama i predstavio se da toboze širi Isaovu alejhisselam vjeru. Ali on je uništio Indzil koji je poslan sa nebesa. Kasnije su se pojavila cetiri covjeka i zapisala ono što su cula od dvanaest apostola. Tako su sastavljene cetiri knjige u jedan novi indzil, u koji su ukljucene Pavlove lazi. Povrh toga, Barnabasov indzil je uništen, iako je apostol Barnabas ispravno zabiljezio sve što je cuo i vidio od Isa alejhisselama. Vremenom se broj prepravljenih (ujdurmisanih) indzila povecao tako da su se u raznim mjestima citali razni indzili. Konstantin Veliki, koji je bio paganin (mnogobozac), je prešao na hrišcanstvo i nakon što je proširio i unaprijedio današnji grad Istanbul, dao mu je ime Konstantinopol. On je 325. g.n.e. sazvao u Nikeju 319 sveštenika i naredio im da sastave sve indzile, i da se napiše jedan veliki indzil, u koji je on umetnuo dijelove paganizma iz svoje prve vjere. On je uspostavio bozic kao pocetak Nove godine, i osnovao novu hrišcansku vjeru. U Isaovom alejhisselam indzilu i Barnabasovom indzilu piše da je Allah jedan. Ali, pošto oni nisu imali originalno evandelje, oni su u ova cetiri nova, pokvarena, indzila ukljucili ideju svetog trojstva koju je iznijeo filozof Platon. Konstantin je ovu ideju trojstva ubacio u ovaj novonapravljeni indzil. Arijus, jedan sveštenik, je rekao da je ovaj novi indzil neispravan, da je Allah jedan i da Isa alejhisselam nije Njegov sin vec Njegov rob. Ali, oni ga nisu slušali. Oni su ga ekskomunicirali. Arijus je pobjegao u Egipat, gdje je širio tevhid, ali su ga ubili.
 

Kraljevi koji su naslijedili Konstantina su vrdali izmedu Arijuseve sekte i novog hrišcanstva. U Istanbulu se odrzalo drugo i trece zasjedanje, u Efesu (koji se nalazi izmedu Izmira i Ajdina) cetvrto, u Kadikoju peto, pa onda, opet u Istanbulu, šesto. Ova sva zasjedanja su proizvela mnoge nove indzile. Na kraju su, 931/1524. g.n.e., Martin Luter i Kalvin napravili zadnje promjene i dodali lazi istini koju su culi od apostola. Hrišcani koji vjeruju ovaj novi indzil se zovu protestanti. Ovako je pod imenom hrišcanstva nastala jedna vjera koja je suprotna razumu i istini. Kako bi se ikada mogli napadi, koji su pravedno upuceni protiv hrišcanstva, uputiti protiv islama?
 

Izbjegavanje mucenja (azaba) na ahiretu je samo, i jedino, ovisno o slijedenju Muhammeda alejhisselam. Ko slijedi put koji je on pokazao ce zaraditi Allahovu dzellešanuhu ljubav. Ko slijedi njegove stope ce biti blizu Allaha dzellešanuhu. Ko njega slijedi bice usrecen da postane Allahov dzellešanuhu iskreni rob. Najviši od preko stotinu dvadeset cetiri hiljade Poslanika, koji su došli na ovaj svijet, su zeljeli da budu njegovi sljedbenici. Da je Musa alejhisselam zivio u njegovo vrijeme on bi, usprkos njegovoj velicini, više volio da slijedi njega. Svaki musliman zna da ce Isa alejhisselam sici s nebesa i da ce slijediti put koji pokazuje njegova vjera. Muslimani koji su u njegovom ummetu (njegovi sljedbenici) su, zato što njega slijede, postali najbolji i najhajirniji od svog covjecanstva. Vecina od onih koji ce uci u dzennet su od njih, i oni ce uci u dzennet prije svih drugih.